O KRUHU JE RIJEČ - Josip Prudeus

"Kad dirnem kruh, pomislim prvo na zemlju, široku, duboku, uzorno uzoranu. Zatim slutim, grubo izbrazdane, dlanove ratara u čijim se, znojnim šakama, zrno sa zrnom sljubljuje znajući, da će svako, u drugoj brazdi nestati; vjerujući, da će se, nakon smrti, ponovno jednom sastati u nekom bijelom mlinu..."

"Da bismo kruha imali, potrebna je kratka jesenja šetnja sunca nad usnulim oranicama, potrebna su maglovita jutra i kiše obilne, koje potope davne staze među poljima.

I zime ciče, dio su priče o kruhu što raste u njedrima smrznute zemlje pod toplom bundom snijega.

Da bismo kruha imali, snjegovi moraju okopniti, sunce ojačati,vode se povući, da bi, iz srca, bivšega, zrna, zeleno proklijalo..."

"Kad kažem, kruh, toliko toga treba izreći između sjetve i žetve. Izreći hvalu rataru, sijaču, koscu, mlinaru, pekaru. I ptici koja nije pozobala zrnje u brazdama.

Kruh je veliko dijeljenje: Od jednog zrna, stotine zrna u klasu. Od tisuću tisuća, između žrvnjeva, milijuni bijelih čestica bijeloga, sipkoga, brašna..."

"Kruh naš jučerašnji. Kruh naš današnji. Kruh crni, bijeli, polubijeli, okrugli, niski, visoki, pereci, slanci, žemlje, pšenični, kukuruzni, zobeni, raženi, toliko željen, i sanjan, tako poželjan, tražen..."

"Kruh je blagoslov stola. Najslađe su kriške koje, s nekim, dijelimo,najveći mu je blagoslov kada ga, srcem, dajemo onima koji ga samo sanjaju..."

"Molimo za kruh svagdašnji, da bismo ga imali koliko trebamo, a dijeleći s onima koji ga nemaju, da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju..."